DOPRINOSI

Znanstveni doprinosI Nikole Pastuovića značajanI Su U slijedećim područjima:

* U području istraživanja odnosa kognitivnih i afektivnih osobina ličnosti s kvalitetom života

* Doprinos u teoriji cjeloživotnog učenja, s posebnim osvrtom na obrazovanje odraslih

* Doprinos znanostima o obrazovnim sustavima

Istraživanja kvalitete života

Istraživanja kvalitete života provedena su u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća u okviru projekta Obrazovanje i kvaliteta života, a rezultati su objavljeni u edukološkim i psihologijskim časopisima.

Kvaliteta života je konceptualizirana kao subjektivna kategorija, tj. kao opće zadovoljstvo životom i kao niz specifičnih zadovoljstava postignućima što ih je osoba u pojedinim područjima ostvarila. Na taj su način napušteni koncepti kvalitete života koji su ju reducirali na ekonomsko blagostanje i pojedine demografske varijable. One u istraživanjima imaju status čimbenika kvalitete života, dok je zadovoljstvo životom kvaliteta života sâma.

Istraživanjima je potvrđeno da kognitivne i nekognitivne osobine ličnosti djeluju na kvalitetu života pojedinca više od sredinskih čimbenika. Sredinski uvjeti djeluju prelomljeni kroz psihostrukturu osobe pa je zato u podjednakim uvjetima zadovoljstvo različitih ljudi nejednako. Pri tome na zadovoljstvo više djeluju nekognitivne (čuvstvene i motivativne osobine) nego kognitivne osobine. Najprediktivnija je za zadovoljstvo životom nekognitivna osobina koju je Eysenck nazvao "psihoticizmom", ili točnije, psihopatijom. Originalno je otkriće da su rezultati na P-skali, kojom se mjeri stupanj psihopatskih tendencija osobe, negativno povezani ne samo s općim zadovoljstvom nego i sa svim specifičnim zadovoljstvima koja su mjerena (22 specifična zadovoljstva različitim aspektima života). Budući da su glavne nekognitivne dimenzije ličnosti (ekstroverzija-introverzija, čuvstvena stabilnost i prosocijalnost-antisocijalnost) više genski nego okolinski uvjetovane, može se smatrati opravdanom izreka da je "sreća u čovjeku", odnosno da su "pod sretnom zvijezdom rođeni oni" što su više ekstrovertni, emocionalno stabilni i altruistični.

Indicirano je da (ne)zadovoljstvo životom nije jedna bipolarna varijabla nego su zadovoljstvo i nezadovoljstvo životom  vjerojatno dvije nezavisne varijable. To je analogno Herzbergovoj dvofaktorskoj teoriji motivacije i zadovoljstva radom prema kojoj su za zadovoljstvo odgovorni faktori razvitka osobe, a za nezadovoljstvo faktori održavanja. To bi značilo da su čimbenici zadovoljstva i nezadovoljstva životom različiti. Čovjek je nezadovoljan (nesretan) ako ne može zadovoljiti egzistencijalne potrebe (zdravlje, zaposlenje, čist okoliš i slično) o čijem zadovoljavanju ovisi biološko održavanje, ali ga njihovo zadovoljavanje samim tim ne čini sretnim. Čovjek je zadovoljan (sretan) ako može zadovoljavati socijalne i samoostvarujuće potrebe, tj. ako može aktualizirati svoju dispozicijsku strukturu po kojoj je on socijalno i stvaralačko biće, a ne samo biološko.

Istraživanjem je potvrđeno da je moguće razlikovati kognitivnu od afektivne evaluacije života, tj. da se percepcija uspjeha na pojedinim područjima života ne mora poklapati sa zadovoljstvom ostvarenim postignućima. Pri tome su kognitivne osobine ličnosti (inteligencija i naobrazba) s kognitivnom evaluacijom života slabo povezane i to više negativno nego pozitivno. Visoko obrazovani (i inteligentniji) ispitanici vrednuju svoja postignuća na različitim područjima života manjima od nisko i srednje obrazovanih. Vjerojatno se radi o tome da su njihova očekivanja od života veća kao što je veća i njihova kritičnost pri samovrednovanju. Povezanost obrazovanosti s afektivnom evaluacijom života (zadovoljstvom postignućima) je utvrđena samo u nekoliko područja i pozitivna je kada se radi o zadovoljstvu mogućnošću društvenog djelovanja, vlastitim obrazovanjem i razumijevanjem prirode i društva. Povezanost između obrazovanja i općeg zadovoljstva životom nije utvrđena. Izgleda da obrazovanje sâmo ne čini čovjeka sretnijim, vjerojatno zato jer podiže razinu njegovih aspiracija i čini ga kritičnijim.

Rezultate svojih istraživanja kvalitete života Nikola Pastuović povezao je s teorijom društvenog razvoja. Zbog toga što je društveni razvitak višedimenzionalni fenomen (on je gospodarski, politički, kulturalni i ekološki) postavlja se pitanje što je sintetska mjera razvijenosti i kako ponderirati različite razvitke u svrhu utvrđivanja jedinstvene mjere razvijenosti. Pokazatelj društvene razvijenosti trebao bi izlaziti iz svrhe razvoja kojoj bi pojedine dimenzije društvenog razvoja trebale doprinositi. Pastuović prihvaća Sirgyevo stajalište da je svrha razvoja što kvalitetniji život većine stanovništva što znači da se razvijenom treba smatrati ona zemlja u kojoj većina stanovništva "dobro živi", odnosno da je razvijeno ono društvo u kojemu su njegovi članovi svojim životom zadovoljni, odnosno nisu nezadovoljni. Polazeći od takve koncepcije razvoja i razvijenosti trebalo bi svrhu obrazovanja odrediti kao njegovo doprinošenje kvaliteti života. No, makar je neupitno da obrazovanje povećava osposobljenost pojedinca za zadovoljavanje različitih potreba, iz rezultata istraživanja izlazi da ono u maloj mjeri doprinosi pozitivnoj kognitivnoj evaluaciji vlastitih postignuća, a još manje njihovoj pozitivnoj emocionalnoj evaluaciji ili "sreći". Kako to objasniti?

To je moguće objasniti hipotezom o zadovoljstvu, odnosno nezadovoljstvu kao o dvije različite varijable sukladno Herzbergovoj dvofaktorskoj teoriji zadovoljstva (radom). Pod tom hipotezom, obrazovanje se pokazuje više uspješnim u smanjivanju nezadovoljstva (osposobljavanjem ljudi za uspješnije održavanje) nego u povećavanju zadovoljstva uspješnijim zadovoljavanjem tzv. viših razvojnih potreba. Iz toga izlazi i veliko pitanje u kojoj je mjeri obrazovanje stvarno uspješan čimbenik samoostvarenja što se deklarira kao vodeći cilj, odnosno svrha edukacije. Pitanje je kompleksno i na njega se ne može odgovoriti zamjenom realiteta idealitetom (što rade normativne edukološke discipline), nego empirijskim interdisciplinarnim istraživanjima što će otkriti kakva je stvarna samoostvarujuća vrijednost obrazovanja ali i one okolinske čimbenika koji otežavaju ljudima koji su razvili svoje potencijale da u društvu u skladu s njima i funkcioniraju.

1

2

3

Psiholog & Pedagog

Professor emeritus

Dr.sc.